„Temelji procesa pomirenja moraju se graditi među zajednicama“

“Optimizam me izdaje, mislim da neće imati takvu priliku jer su okolnosti u tom pogledu mnogo gore nego pre 18 godina, gde se na lokalnom nivou po ovom pitanju ne događa gotovo ništa. Sve se svodi na inicijative centralnih kosovskih institucija i političara koji u ovom slučaju imaju samo motiv skupljanja političkih poena”, piše u autorskom tekstu glavni i odgovorni urednik Radio Goraždevca Darko Dimitrijević.

Prokletije su tog jutra bile obasjane prvim jutarnjim zracima sunca. U protekle dve decenije sam radio na mnogim programima i aktivnosima, ali nikada nisam bio uzbuđen kao tog jutra.

Ispijao sam prvu jutarnju krafu i razmišljao o predstojećem danu, kada su me supruga i ćerkice obavestile da su spremne za pokret. Uzbuđenje je veliko, prvi put idem sa decom na međuetničku ekskurziju. Ovoga puta se nećemo voziti kolima, već autobusom. Stigle su naše komšije sa decom. I oni su želeli da budu deo ove neobične ekskurzije. U centru Goraždevca ulazimo u autobus, pogledi putnika koji su već došli iz susednog sela su radoznali i uprti u nas. Klimanjem glave i osmehom pozdravljamo jedni druge.

Nakon kratke vožnje stigli smo pred gradski muzej u Peći u kome se još uvek ne usuđujemo da se upoznamo, ali u zajedničkoj grupi obilazimo muzej. Eksponati u muzeju su monoetnički i oslikavaju samo nasleđe većinske zajednice, pa tu nije bilo previše tema za dijalog. U Visokim Dečanima nas dočekuje kustos koji je, pre svega, albanskom delu grupe ispričao istoriju manastira, nakon čega nastavljamo ka Prizrenu. Pred nama je ceo dan. Nakon što smo obišli verske i istorijske spomenike i bili spremni da odemo na ručak, seli smo nedaleko od kamenog mosta da sumiramo utiske i bolje upoznamo jedni druge. Na ručku smo već sedeli izmešano i razgovarali o raznim temama. Prosvetni radnici, majke sa decom i mladi koji su bili deo ove grupe našli su zajedničke teme.

Nakon dinamičnog dana i novih poznanstava autobus je krenuo ka Peći. Putnici više nisu tako tihi. U prednjem delu se čuju pošalice i smeh, dok su u zadnjem delu vozila među mlađima preovlađivali strani hitovi.

Sumiram utiske i misao vodi u posleratne godine. Onda kada je ovako nešto bilo skoro nezamislivo bez duge i teške medijacije.

Italijan Fabricio je sa svojom organizacijom odmah posle rata došao u Goraždevac i počeo da radi na pomirenju Srba i Albanaca. U tom periodu je tako nešto mogao da radi samo neko ko ima ogromno iskustvo.

Često smo tada mi dvadesetogodišnjaci provodili vreme kod Fabricija i njegovih kolega. Družili se do kasno u noć uz piće i gitaru, preko dana uz roštilj. Istu takvu grupu naši novi prijatelji Italijani su imali i u gradu. Njih desetak su bili iz okolnih sela, ali i iz samog grada. U to vreme malo je bilo onih koji su bili spremni da se sastaju sa nekim ko pripada onom drugom narodu. Na to je dosta uticala i sama sredina koja bi odmah dodeljivala epitet izdajnika.

Fabricio je nekako uspeo da nas spoji. Uspeo je da čujemo jedni druge. Da krenemo od sebe, da se suočimo sa drugima i sa sobom. Nekoliko godina za redom smo svake nedelje održavali fokus grupe na kojima smo razgovarali o prožlosti i onome što smo preživeli kao deca tokom rata. Neke od tih „ispovesti“, nije bilo lako slušati, ali su nas one zbližile. Počeli smo da cenimo i poštujemo jedni druge.

Postali smo prijatelji koji zajedno idu na izlete i provode vreme zajedno. Danas, svi akteri ove priče su ostvarene ličnosti, roditelji. Svi su naučili najvažniju životnu lekciju, da „cene svoje“, i da poštuju druge.

Fabricio je davno naustio Kosovo. Autobus koji vozi neku novu grupu dvadeset godina kasnije je jedan od retkih u kome sede takvi raznovrsni putnici koji su negde pošli sa jasnim ciljem.

Vozim se iz Prizrena i razmišljam: da li će moja deca, kad još malo odrastu, imati priliku da upoznaju nekog novog „Fabricija“, koji će ih naučiti da cene svoje, a poštuju druge, i da se upoznaju sa sredinom u kojoj žive.

Optimizam me izdaje, mislim da neće imati takvu priliku jer su okolnosti u tom pogledu mnogo gore nego pre 18 godina, gde se na lokalnom nivou po ovom pitanju ne događa gotovo ništa. Sve se svodi na inicijative centralnih kosovskih institucija i političara koji, u ovom slučaju, imaju samo motiv skupljanja političkih poena.

Neki gradovi, poput Đakovice su i danas zbranjeni za Srbe, a ni sela poput Mušutišta nisu izuzetak.

Pored dijaloga, pomirenje je danas jedna od najskupljih reči na Kosovu i zemljama zapadnog Balkana. Često se „pomirenjem“, trguje u političkom smislu. Često se „pomirenjem“ vlada i manipuliše. To je reč koja je veoma često glasna, a trebala bi da bude tiha i ponekad, daleko od javnosti, ako su teme osetljive i podložne manipulaciji. Kroz kontekst pomirenja, provlači se tema „Suočavanja sa prošlošću“, koja se na ovim našim prostorima pominje u poslednjih osam godina. Kancelarija predsednika Kosova je osnovala i Komisiju za istinu i pomirenje, koja je pored navedenih, krenula da radi u tri pravca. Kroz radne grupe „Pravo na istinu“, „Pravo na Pravdu“, „Pravo na obeštećenje“, i radnu grupu „za eliminaciju, i sprečavanje ponavljanja kršenja ljudskih prava“.

Prateći vesti na ovu temu i uzimajući sve ove činjenice u obzir, svaki čovek bi se zapitao da li je ovo dovoljno? Da li smo spremni da „platimo kartu“ za put do pomirenja? Svaki proces se gradi od temelja, pa tako i pomirenje, koje treba da se gradi na lokalnom nivou. Put koji od centralnih vlasti u Prištini vodi ka lokalnim institucijama je put na kome, gotovo sigurno možemo da doživimo „nesreću“, zbog koje nećemo stići do cilja i pored velikih ulaganja. Aktuelni politički lideri, kako bi dobili što više glasova, igraju na kartu nacionalizma, nacional-patriotizma a često i šovinizma, što je u suštoj suprotnosti sa procesom pomirenja. Pomirenje se pominje deklarativno, dok se u zatvorenim partijskim krugovima u većini slučajeva govori sve najgore o drugoj strani.

Dakle, rad sa običnim ljudima na lokalnom nivou je jedini bezbedan i bezbolan put ka uspešnom procesu pomirenja. Ekskurzija na kojoj sam nedavno bio sa svojom decom, ali i sećanje na jedno davno vreme to jasno pokazuju. Temelji jednog ovakvog procesa ne mogu biti zdravi ako se grade na centralnom nivou. Centralne institucije moraju da biti medijator i promoter procesa između lokalnih zajednica. Fokus grupe trebaju biti organizovane u svim slojevima društva kao što su lokalni lideri, žrtve rata, poljoprivrednici, prosvetni i zdravstveni radnici.

U ovom procesu neophodno je temelje graditi na lokalnom nivou, među zajednicama. Proces mora biti sveobuhvatan, sa fokus grupama u kojima učestvuju različiti profili društva.

Medijatori moraju biti ljudi koji imaju velikog iskustva i znanja u ovoj oblasti. Bez ovakvog modela i pravca procesa pomirenja, za kakav za sada ne postoji spremnost, ostaćemo još dugo robovi nekog deklarativnog pomirenja i robovi politike.

Darko Dimitrijević je glavni i odgovorni urednik radija „Goraždevac“. Živi i radi u istoimenom mestu, kod Peći.
Dugogodišnji je novinar, NVO aktivista, borac za ljudska prava. Tokom karijere bio je predsednik Kosovske medijske asocijacije, a nakon toga predsedavajući Savetodavnog veća za zajednice. Dobitnik je nekoliko prestižnih novinarskih nagrada u Srbiji.

Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije. Njegov sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske unije.