Crkolez, selo i ljudi na koje su svi zaboravili [VIDEO]

Selo Crkolez jedno je od retkih u Metohijskom podgoru koje se očuvalo i nakon ratnih dešavanja 1999. godine. U selu je bilo oko sedamdeset pet a danas ih ima svega dvadeset pet i nesto manje od sto stanovnika.

Crkolez je selo podno planine mokre Gore u kome su Srbi ostali da žive i nakon rata u najgorim mogućim uslovima, jer su prema rečima naših sahovornika zaboravljeni od svih.

„Evo vidite naše selo kakvo je oronulo, staro, kuće katastrofa, put, prljavu vodu pijemo, redovno struju plaćamo a redovno je isključuju, ne znam šta da kažem osim težak život“, ovako za Radio Goraždevac počinje priču Stojadinka Savić iz Crkoleza, koju srećemo u centru sela.

Stojadinka Savić u selu živi sa suprugom i sinom studentom, dve ćerke su se udale. U selu postoji škola koju će septembra pohađati tek desetak đaka. Ona radi u školi kao pomoćni radnik ali je od nedavno zbog sistematizacije ostala bez čak sedamdeset odsto svoje zarade.

„I sad ne znam zašta ću pre da dam, ne znam gde ću pre da potrošim te pare a moj muž prima minimalac, mi nemamo jednu platu u kući“.

Povratka u selo Crkolez je bilo u prethodnom periodu ali trentna situacija preti da otera i ono malo preostalih Srba. Vesna Belošević se sa suprugom i četvoro dece vratila u ovo selo gde je našla posao, međutim ona je prošle godine dobila otkaz a porodica ostala bez jedine zarade.

“ Radila sam do 2015.godine i tada je bila sistematizacija radnika kada sam proglasena za tehnološki višak, od tada sam primala platu sto odsto onda šezdeset pet a decembra 2017. godine mi je ukinut radni odnos” kaže za radio Goraždevac Vesna Belošević.

Kako bi malo podrobnije razgovarali o ovim problemima krećemo do jedine institucije u selu OŠ Jedinstvo, koja je ovde izmeštena 1999.godine, iz Rakoša. Direktorku ne zatičemo, a učiteljica nije bila raspoložena za razgovor, tu srećemo Radoša Beloševića. Kaže da živi sa suprugom i dva sina i da je veliki broj mladih u selu nezaposlen.

“Deca ne rade ni jedno, žena je bolesna šećeraš, operisana je pre osam godina a živimo od zarade koja je sedam hiljada dinara. Ima ovde oko dvadeset pet mladića koji nemaju posao i treba da se zaposle ali gde da rade”, pita se Belošević.

U Crkolezu većina preživljava od poljoprivrede. Stana Belošević krenula je da pokupi seno. Ostala je bez muža koi je preminuo pre šest meseci a osim gubitka u porodici ona ima velikih problema sa kojima se svakodnevno suočava.

„Moj životni problem je ovde što nema lekara, ja sam dijabetičar i primam četiri puta insulin. Nas osamdeset stanovnika u selu Crkolez da nemamo lekara to nema nigde“, kaže Stana Belošević.

I poret toga sto je selo Crkolez najudaljenije od grada u opštini Istok, što u selu nema lekara i što velika većina jedva sastavlja kraj sa krajem u očima ovih ljudi vidi se želja da ostanu u svom rodnom mestu. U ovom kraju ima puno povratničkih sela ali osim u Osojanu škola postoji samo još ovde i broji deset đaka, što daje nadu za opstanak. Da li će opstati zavisi isključivo od onih institucija koje treba da vode brigu o njima.