Mi zapravo učestvujemo u onome što oni nametnu kao marketinšku podvalu dok se ozbiljne stavri zbivaju iza kulisa.

Predsrag Voštinić iz Lokalnog fornta iz Kraljeva bio je gost “Našeg jutra” na Radiju Goraždevac, gde je govorio o briselskom dijalogu, podeli kosova, mogućem rešenju za Kosovo, slobodi medija…

Vi ste jedan prepoznatljivi opozicioni pokret u Kraljevu i imate neke zaista prepoznatljive aktivnosti. Kako vidite sve ovo što se dešava na Kosovu, imamo mnogo tema za razgovor malo vremena ali ajde krenemo od tog razgraničenja koje pominje predsednik Srbije Aleksandar Vučić ili kako kosovski predsednik Hašim Tači kaže korekcija granica?

Veliko je Kosovo sa mnogo tema, mi ga već jedan dan obilazimo, nismo uspeli ni pola da obiđemo, bar ne da obidjemo ono sto je ostalo ljudi u ovim enklavama, da razgovaramo sa ljudima koji razmišaljaju drugačije i sebe smatraju Srbima. To razgraničenje je samo jedna reč i mi o tome više apsolutno nikad ništa nismo čuli, to što je svojevremeno predsednik rekao pa predložio, pa je groglasno odbijeno i u Srbiji i na Kosovu je i dalje smo ta jedna reč-razgraničenje. Nikada nismo dobili ni pojašnjenje, pa ni razradu takvog nekog predloga, da bi smo mogli o njemu da raspravljamo. Reći samo razgraničenje je tako opasno, jer može značiti mnogo što-šta, što može biti čak i fizički opasno po ljude koji ovde žive. Sta znači razgraničiti se? To znači postaviti snažne fizičke granice između ljudi koji su različite nacionalnosti i vera, ako bismo uzeli to značenje to bi znacilo ozbiljnu fizicku opasnost za ljude koji pokušavaju da opstanu. Sa druge strane kada kažete tako neodređeno razgraničenje, onda imate uvek priliku da kažete nisam tako mislio, mislio sam na nešto drugo sto je znacajno mekšeg značenja i to je bilo upravo ono sto je predsednik uradio.

Ali šta je onda kompromis kada je u pitanju Kosovo?

Vrlo je neobično da mi o kompromisu govorimo i dalje samo u domenu njegovog značenja, dakle samog pojma kompromis. I dalje nama i on (predsednik) i premijerka nama govore sta je kompromis, vade nam termine iz rečnika i njihovog objašnjenja a nijednog trenutka ne predlazu ono o čemu bi mi terebali da se izjasnimo. Mi smo kao Lokalni front došli na Kosovo da razgovaramo sa vama i sa svim ljudima koji vrlo dobo znaju šta je ovdašnji zivot, da bi smo mi znali šta je kompromis na koji bi ljudi koji ovde žive pristali a oni to očito ne rade nego nas i dalje značajno udaljavaju od svakakvog rešenja, govereći nam samo o pojmovima.

Šta bi moglo da bude rešenje za Kosovo, ima li izlaza iz ove situacije u kojoj imamo proces koji i nije baš transparentan, dakle mislim da briselski dijalog, šta je ono što što bi trebalo da se uradi da se postigne rešenje?

To je jedna zamka političkog koncepta koji se ovde neguje već jako dugo a to je da se postave gotova rešenja i da se zapravo pre napravi spisak zelja nego gotova rešenja, a onda mi dođemo na neke izbore, neki društveni proces gde to obećamo i potom se bavimo vlašću kada dođemo na vlast a ne bavimo se onim što smo obećali. Uopšte niko nije do sada imao rešenje za Kosovo tako što ga je naprvio pre izbora, nije ga imao zbog toga sto nije razgovarao sa ljudima. Kosovo se u onom delu tamo Srbije gde mi stanujemo, gde i zivimo zapravo tretira jednom neneaseljenom teritorijom. Tamošnji ljudi vrlo malo znaju o zivotu ovde, vrlo malo znaju čak i o životu vas koji se trudite da nam dočarate kako živite, a još manje od onih koji su posrednici u tom dočaravanju a to su najčešcće vlast i kordinaciono telo. Dakle, oni tek umanjuju mogućnost da saznamo kao se ovde živi. Kada vi ne znate kako se negde živi, kada mislite da je to nenaseljena teritorija gde je pod bodljikavom žicom ostalo nekoliko stotina Srba onda vi ne možete doći do rešenja, ne samo da ne možete doći nego nemate pravo da o tome razgovarate. Kada bismo uvažili sve ono što je na Kosovu zapravo istina onda bismo morali da razgovaramo sa ljudima koji žive na Kosovu, taj dijalog ne bi mogao da uvažava ljude koji žive u enkalvama i preostalim delovima severnog Kosova, nego mora da uvažava narod na Kosovu i oni koji ne misle isto kao i mi pa da onda nađemo šta je rešenje, tada bismo mogli da govorimo o kompromisu. Dakle, kada jedan deo koji u ovom slučaju većinski na Kosovu ima svoj gotovo decenijiski, višedecenijski, viševekovni zahtev koji je u velikoj meri uspeo da ostvari mi bi smo morali da uvažimo i taj zahtev pa da vidmo šta je najviše od toga moguće postići za ljude koji su u podređenom položaju, očito podređenom, ono što smo videli ovde o tome svedoči.

Da li mislite da se glas podređenih ljudi čuje ovih koji su u podređenom položaju na Kosovu?

Ne mogu da cenim. Mi o tome ne možemo da znamo, po tome koliki uticaj ostvaruje srpsko stanovništvo kroz medjije i institucije ovdašnje. Mi o tome ne možemo da znamo, jer niti imamo prilike da kao Marko Djurić pratimo sve televizije, sve medije na albanskom jeziku i ako ne znamo albasnki jezik, niti zapravo imamo priliku da vidimo u kojoj meri uopšte kroz institucije ovdašnjeg sistema da ostvatrite bilo koji od svojih interesa. Jer i ako smatramo potpuno prirodno da neko ko ovde ostane da živi mora da sarađuje sa ovdašnjim institucijama da bi obezbedio pre svega život a potom i sve što čini život. Mi smo isto tako svesni da to ne može na ovaj način kako su oni uradili, mislim na ovu vlasat, a to je da prvo demonizuje i satanizuje sve što ima veze sa Kosovskim vlastima a potom izabranim predstavnicima savetuje da učestvuje sa takvom vlašću.

Mi smo imali slučaj da su vlasti iz Beograda optuživale čak i velikodostojnike Srpske Pravoslavne Crkve zbog kosovskih dokumenata. Gde su tu Srbi koji žive ovde između vlasti i kosovskog pitanja šta sa ovom zajednicom ovde?

Užasno težak položaj. Da ja vama kažem kako vi živite ovde meni je čak neprijatno, možda čak u neku ruku iz pozicije kako mi živimo, bez obzira koliko to težak na drugi način život tamo, reći vama kako zivite i uopšte imati uvid o tome nije baš preterano ni pristojno da vam pošteno kazem. Imali smo prilike da se sretnemo sa Crkvenim velikodostojnicima i oni isto kao i mi vrlo često upadamo u zamku da učestvujemo u nametnutim, potpuno pogrešnim i nevažnim dijalozima sa ovom vlašću. Sa ovom vlašću je tebalo razgovarati mnogo ranije i mnogo ozbiljnijim temama. Mi zapravo učestvujemo u onome što oni nametnu kao marketinšku podvalu dok se ozbiljne stavri zbivaju iza kulisa, iza posatvljenog scenarija u koji mi učestvujemo. Mi najčešće govorimo o tome kako nas je procenio predsednik, kako nas je osudila Vlada, kako su oni rekli da je Crkva ovakva ili onakva, mi učestvujemo u tome branći se ili braneći nekoga a u principu ne razgovaramo o ozbiljnim temama a to je da se ovde dođe do rešenja koje podrazumeva život na Kosovu.

Neki od predstavnika opozicije u ovom studiu su prošle nedelje rekli da se nešto dešava iza kulisa. Šta se zapravo to dešava kada su u pitanju pregovori, imate li vi informacije, koje običan narod ne zna?

Ja sam običan narod i zaista nemam te informacije koje bi tako lako mogle bilo koga da optuže, ali je ovo što vidimo najčešće po medijima ne treba biti ništa više-do običan narod, da vidi da je to zapravo jedan paravan za nešto drugo. Mi vidimo u principu javna dostupna dokumenta, to su budžeti recimo u našoj zemlji. Moj grad, moja država ima budžet pa vi vidite koliko se odvaja za Kosovo. Kad dodjem ovde i vidim da od tog novca bi moglo značajno drugačije da izgleda a kamoli da se živi, pa niko ne živi ovde ne znam koliko sjajno. Onamo se vidi u tom budžetu jako veliki novac, mi vidimo koliko se potrosi na organizovanje pojedinih dolazaka ovde, mi vidimo koliko troše institucije koje su namenjene održavanju i kontakata i organizovanja života na Kosovu ali ne vidimo da se to zaista i desilo. Van tog javnog dokumeta vi možete da nagadjate i bićete sasvim verovatno u pravu a bićete neodgovorni ako kažete to je neko ukrao i ovako izmuljao pare, da se izrazim tako malo žargonski, jer nećete biti ni fer prema nekome ko je zapravo, ko može biti optužen a zapravo nje deo ovog sistema.

Vi ste u Kraljevu organizovali tribinu pod nazivom “Vera u Olivera-Ko ubija Kosovo?”. Koliko je važno da ljudi u Srbiji znaju više o dešavanjima ovde?

To su možda najvažnije stvari da se čuju, ali nisam siguran koliko smo mi uspeli da prenesemo i razloge za organizovanje te tribine a kamoli da čujemo nekakve detalje o samom ubistvu. Bojim se da kako vreme sve više odmiče, sve više imamo šanse da sve što je bilo od dostupnih informacija o ubistvu Olivera Ivanovića, sve više budu ili upotrebljene ili loše konktestuvaulizovane i da ćemo onog dana kada budemo saopštili da ćemo zapravo živeti u jednoj vrsti beznađa i nezainteresovanosti za taj slučaj, a tada će nam biti svejedno i šta čujemo, tada može i da se promeni koncept, tada će i udžbenici u vezi sa tim verovatno sadržati šture i prilično netačne i nevažne informacije. Ono što nama preti je upravo ovo što ste i u pitanju postavili da nam postane svejedno, to ne samo na Kosovu nego i van u Srbiji ljudima postaje svejedno u vezi sa svim i svačim, sa Kosovom u velikoj meri je postalo velikom broju ljudi svejedno. Isključujem se iz toga pošto znam, pošto će sigurno biti i takvih osuda ali o tome kome je koliko stalo svedoče predpostavljam svojim radom a ne rečima. Ta agonija u koju su nas strpali u jednom trenutku kada su počeli da kreiraju pseudonacionalizam i patriotizam po Srbiji rezultirati time da zapravo ljudima, koje ste vi nazvali običnim ljudima u jednom trenutku postane svejedno, to je najopasnije osećanje po bilo koga, za svakoga pojedinačno i nas kao državu.

Mediji u Srbiji su potisnuli realan život na Kosovu kao temu i uglavnom se bave aktivnostima vlasti i tabloidnim temama, kada je Kosovo u pitanju. Gde je tu sloboda štampe?

Jako mi je dpobro poznato u kojoj meri je ostvarena sloboda štampe i ovde na Kosovu i u Srbiji, nažalost mi živimo posledice neslobode štampe. Ovo sve zajedno je zapravo posledica neslobode stampe dirigovanih i teledirigovanih medija, pošto dosta njih nema direktan kontakt sa vlašću, sa udaljenosti koja obezbedjuje i krivičnu neodgovornost na kraju, nema ih čak ni u vlasništvu nema ih nigde ali upravljuju ne auto cenzurom nego baš teledirigovano. Mi zapravo živimo sliku koju tabloidi pokušavaju da stvore, ne sao o Kosovu nego o svemu. Najčešće i to je po meni možda ključna stvar što se dešava a to je da ne postoji ništa što oni nisu u stanju da banalizuju, ne postoji ništa što nisu u stanju da zloupotrebe u dnevne svrhe, i da iskoristim taj kolokvijalni izraz-ništa im nije sveto. Dakle, u stanju su da zarobe ili u neki geto stave hiljade ljudi koji ovde žive, da bi napravili maglu za nešto što će se trenutno dešavati u Srbiji a što je samo deo kampanje. Dati ljude, Svetinje, državu za kampanju i novac to je vrhunac besčaća i to je ono što se kolokvijalno kaže-ništa im nije sveto, mi bukvalno živimo tu realnost.