Smrti majki „izgubljenih u sistemu“

Piše: Shqipe Gjocaj

Neodgovornost zdravstvenih ustanova i nedostatak nacionalnog sistema podataka o smrti majki tokom i posle porođaja u kosovskim bolnicama, rezultiraju u konačnici kršenjem reproduktivnih i ljudskih prava žena na Kosovu.

U podne, 9. februara 2019. godine, 42-godišnja Nurije Batuša Redžahmetaj otišla je u bolnicu u Peći kako bi rodila svoje treće dete. Njeno stanje se iskomplikovalo ubrzo nakon porođaja i nakon intervencije u Peći, slučaj je prebačen u Kliničko-univerzitetski centar Kosova, KUCK. Tu je Nurija preminula zajedno sa bebom, kojoj je još tokom trudnoće dala ime Drin. Pokojnica je iza sebe ostavila dve kćeri, jednu od sedam, a drugu od pet godina.

Za ovu dvostruku smrt, porodica Redžahmetaj iz sela Isnić u opštini Dečan smatra odgovornim ginekologa koji je vodio proces porođaja. „Mislim da je Jašar Bućani koji je vodio porođaj, taj koji je pogrešio. Profesionalno je napravio fatalnu grešku, a Nurija i Drini, iako zdravi sa normalnim parametrima, su nam vraćeni mrtvi “, rekao je Hajdar Redžahmetaj, dever pokojnice, koji je takođe pravnik u Glavnom centru porodične medicine, GCPM u Dečanima.

Tragedija porodice Redžahmetaj nije izolovan slučaj na Kosovu.

U našoj zemlji u poslednje dve godine mediji su takođe izveštavali o nekoliko drugih slučajeva smrti majki tokom ili neposredno nakon porođaja.

32-godišnjakinja Driljona Leši Morina preminula je nakon porođaja u KUCK-u 29. marta 2019. Pod sumnjom na prevremeni porođaj, Leši-Morina prebačena je iz bolnice u Đakovici u KUCK, gde se u roku od pet dana podvrgla tri operacije. Prištinsko tužilaštvo nije odgovorilo da li se predmet i dalje istražuje ili ne.

Decembra 2018, Zurafete Ademi iz sela Begaj kod Vučitrna, preminula je dva dana nakon porođaja u KUCK-u a njen suprug optužuje lekare da su njegovoj ženi dva puta dali anesteziju.

Slučajevi poput ovog, dovode do sumnje da je smrt jedne majke izazvana neodgovarajućom zdravstvenom negom a ovakve smrti su često poznate i pod nazivom „smrt majke“.

Svetska zdravstvena organizacija, SZO , definiše „smrt majke“ kao smrt žene tokom ili u roku od 42 sata od prestanka trudnoće iz uzroka vezanih za trudnoću ili koji su doprineli pogoršanju stanja trudnice, a ne nesrećom ili iz slučajnih uzroka.

Informativni mrak o smrtima majki

Država Kosovo ne poseduje tačne podatke o smrti majki.

 Iz informacija koje je dostavio KAS, proizlazi da od 2012. do 2018. godine KAS-u nije prijavljen nijedan slučaj smrti majki.

Iako je prema KAS-u, tokom 2018. godine u kosovskim bolnicama bilo više od 23.000 rođenih i više od 6.000 rođenih u inostranstvu, država ne pruža podatke o smrti majki.I

BIRN je zatražio statističke podatke za poslednjih 10 godina od Kosovske ginekološke i akušerske klinike u KUCK-u, koja ga je uputila da te podatke zatraži od Centralne jedinice za intenzivnu negu u istoj ustanovi. 

„Klinika nema statistike za 10 godina (za anesteziju i centralnu jedinicu za intenzivnu negu), već ih ima samo za 2 godine, ali vam preporučujemo da pitate Kosovsko udruženje ginekologa, koje objavljuje godišnje izveštaje duž godina i možda poseduje pregled istih“, odgovor je dobijen putem e-pošte od kancelarije za medije Kliničko-univerzitetske i bolničke službe Kosova.

BIRN je tokom četiri meseca u nekoliko navrata kontaktirao Udruženje akušera i ginekologa Kosova o ovom problemu u vezi sa kosovskim zdravstvom i institucionalnom odgovornošću. Oni nisu odgovorili na zahtev za intervju, niti su odgovorili putem e-mejla. Na kraju su poslali dva nevažna dokumenta sa podacima koji nisu precizirali broj smrtnih slučajeva majki na Kosovu.

Shaćir Uka, vršilac dužnosti šefa / šefa Centralne jedinice za intenzivnu negu, rekao je za BIRN da u 2018. godini nije bilo pacijenata koji su na intenzivnoj nezi preminuli zbog postporođajnih komplikacija.

Međutim, od januara 2019. godine do danas, četiri pacijentkinje su preminule kao posledica takvih komplikacija.

„U februaru je došla pacijentkinja iz Regionalne bolnice u Peći. U martu 2 pacijentkinje, jedna iz regionalne bolnice u Prizrenu i druga iz Đakovice. Dok je u maju jedna pacijentkinja došla iz Regionalne bolnice u Vučitrnu”, stoji u odgovoru Šaćira Uke.

Ali ovi brojevi nisu odraz smrti majki, čak ni prema samim institucijama zemlje.

„Smrti majki se gube u sistemu”, rekla je Merita Vutaj, šef Odseka za zdravlje majke i deteta u Ministarstvu zdravlja. Prema njenim rečima, Ministarstvo zdravlja dobija podatke o smrti majki od Klinike za ginekologiju i akušerstvo i Centralne jedinice za intenzivnu negu. “

Prema Vutajevoj, u 2009. godina je zabeležen najveći broj smrti majki na Kosovu. Od dvanaest, tri se mogu pripisati virusu svinjskog gripa. Dalje je dodala da je u periodu od 2013-2015. godine smrtnost majki iznosila nula, u poslednje dve godine institut je napravio izveštaj o prenatalnom stanju i nije procenio smrtnost majki u odnosu na prenatalnu smrt.

Ali nedostatku podataka o smrti majki na nacionalnom nivou doprinosi i način na koji se evidentiraju u zdravstvenim ustanovama.

Visare Mujaj-Nimani, šef Populacionog fonda Ujedinjenih nacija na Kosovu, UNFPA, rekla je da kad članovi porodica odlaze da preuzmu tela žena, u otpusnoj listi se nigde ne navodi da se radi o smrti majke.

„Ako je u pitanju smrt majke, na otpusnoj listi zdravstvene ustanove treba staviti šifru SZO-a koja identifikuje slučaj kao smrt majke. Ali se nakon toga mogu dodati druge informacije, problemi sa srcem, hipertenzija ili nešto drugo “, rekla je Mujaj-Nimani

„Otpusna lista ne navodi da je dijagnostikovana smrt majke. Kad smo kao UNFPA pitali koliki je broj smrtnih slučajeva majki, Ministarstvo zdravlja odgovorilo je „nula“. A znamo slučajeve koji su se dogodili po imenu i prezimenu “, dodala je Mujaj-Nimani.

Vutajeva iz Ministarstva takođe ističe nedostatak odgovarajućeg informacionog sistema o smrti majki i to ističe kao ozbiljan problem.

„Ako uzmemo najekstremniji primer, ako za vreme komplikacija žena ostane u komi, verovatno završi na neurologiji, ostane tamo dva do tri meseca, a nakon što umre, njena smrt nije okarakterisana kao smrt majke, već se prijavljuje kao slučaj smrti koja je nastupila usled krvarenja“, rekla je ona.

U saradnji sa UNFPA, od 2013. godine, Ministarstvo je pokrenulo Globalnu strategiju SZO „Mimo brojeva” i osnovalo je Odbor za reviziju smrti majki. Ali, prema navodima Ministarstva, glavni problem bilo je identifikovanje slučajeva, imajući u vidu da je broj umrlih majki iznosio nula.

„A mi smo zapravo znali da nije nula”, rekla je ona. “

„Otpusna lista sa epikrizom“ koju je porodica Redžahmetaj dobila od bolnice u Peći, sem što ne navodi ovu šifru SZO-a, podaci na otpusnoj listi i ono što su lekari naveli u Nurijinom slučaju koje su im kao porodici izneli fatalnog dana, se ne poklapaju.

„Ova otpusna lista ne pokazuje ni četvrtinu onoga što se desilo u stvarnosti”, rekao je Hajdar i dodao da su podaci na otpusnoj listi samo način da kamufliraju i zaštite kolegu i instituciju.

Prema njegovim rečima, odgovorni ginekolog Jašar Bućani, je suviše forsirao kod Nurije proces porođaja. U međuvremenu, pokojnicina jetrva, 50-godišnja Fidajete Redžahmetaj, koja je preuzela brigu o podizanju dve Nurijine ćerke, kaže da je Nurija imala retke bolove, na svakih 20-30 minuta. Ali prema njenim rečima, lekar joj je dao stimulanse kako bi ubrzao proces porođaja.

Za direktora Klinike za akušerstvo i ginekologiju Jakupa Ismajljija, najčešći faktori koji uzrokuju smrt majke su krvarenje posle porođaja, visok krvni pritisak u trudnoći, infekcije pre i nakon porođaja, nezakonit prekid trudnoće (tj. nezakonit pobačaj) i plućna embolija. Ostali faktori podrazumevaju specifične slučajeve kada se trudnoća razvija izvan materice, ruptura materice ili previa placenta.

Jedan od ovih specifičnih slučajeva, ruptura ili prsnuće materice, je faktor koji je uzrokovao Nurijinu smrt, prema onome što je navedeno u otpusnoj listi.

Porodica Redžahmetaj, koja je već informisana o tome zašto dolazi do rupture materice i šta treba učiniti, smatra da je ginekolog Bućani, koji je te večeri bio i zamenik ginekologa na Odeljenju ginekologije u bolnici u Peći, glavna osoba odgovorna za Nurijinu smrt.

„Ginekolog koji zna šta je porođaj i šta je ruptura materice trebalo bi da zna da ima porođajnu i operacionu salu. Nuriju je odmah trebalo odvesti u operacionu salu; bar jednog je trebalo spasiti”, rekao je Hajdari

BIRN je razgovarao sa izvršnim direktorom Opšte bolnice u Peći, dr Skenderom Drešajem, i sa direktorom Odeljenja ginekologije, dr Saimonom Ljodžom. Drešaj se pozvao na obdukcioni nalaz koji je primio od Instituta za sudsku medicinu, koji potvrđuje rupturu materice i posledično profuzno krvarenje kao uzrok Nurijine smrti.

Upitan o navodima porodice Redžahmetaj, Drešaj je odgovorio da su spremni da se formalno suoče sa svakim ko ih optuži kao ustanovu.

„Ako nas pozovu na sud, odgovaraćemo na sudu. Svakako branimo svoje stavove “, rekao je on.

Nekažnjivost

Prema rečima direktora Odeljenja za ginekologiju u bolnici u Peći, smrti majki zabeležene u ovoj ustanovi nisu samo alarmantne, već su i nezaobilazne u budućnosti.

„Ako pogledate hronologiju od 50 000 rođenih u našoj bolnici od 2000. godine, ova situacija se ne može pohvaliti, ali znači da se (smrti majki) dešavaju. I nažalost, dešavaće se i ubuduće, zbog faktora koji se javljaju bilo tokom trudnoće, a posebno zbog faktora zgrušavanja krvi”  rekao je on.

Ovaj pristup negiranja krivice zauzima i Vutajeva iz Ministarstva zdravlja. „Greške se dešavaju”, rekla je ona, dodajući da ako su greške „nenamerne” ako se ne poštuje ginekološki protokol ili ako medicinska sestra ne zna specifičnosti tog protokola, onda u tim slučajevima i zakon predviđa olakšice.

Ali prema Vutajevoj, nemar se ne toleriše i mora biti kažnjen u skladu sa Krivičnim zakonikom.

„Ja sam za to da im se sudi ako je bilo nemara, ako je prema ginekološkom protokolu medicinska sestra trebalo da izmeri krvni pritisak svakih 15 minuta jednoj ženi po porođaju, ako nije propratila količinu protoka krvi, ako nije izmerila količinu krvi koja protiče i ako odete nakon dva sata i vidite ženu kako se trese (ima nekontrolisani drhtaj tela), to nije samo profesionalno kršenje, već i nemar, “rekla je ona.

Međutim, prijavljeni slučajevi umrlih majki tokom prošle godine stavljaju nam na znanje da sestre ne prave takve greške. Rođaci preminulih žena na regionalnim ginekološkim klinikama koji su se do sada izjasnili pred medijima žale se ne samo na izražen nedostatak empatije, već su izneli i sumnje na fatalne greške ginekologa, anesteziologa i drugih zdravstvenih stručnjaka koji su uključeni u proces porođaja i period nakon porođaja pokojnica.

Prijavljeno je da je Driljona Leši iz Đakovice bila operisana tri puta u roku od pet dana, dok su Zurafeti Ademi iz sela Begaj u Vučitrnu lekari dva puta dali anesteziju, jednom delimičnu, a zatim potpunu kada su shvatili da oseća rez i ceo proces porođaja.

Slično kao i sa Nurijinim slučajem, lekari s kojima su mediji razgovarali o Driljoninoj i Zurafetinoj smrti kategorično su negirali svoju profesionalnu odgovornost.

Sličan institucionalni pristup problemu smrti majki najviše je došao do izražaja u slučaju  Arbenite Seljimi-Spahiu iz Gnjilana, koja je umrla marta 2016. godine u Regionalnoj bolnici u Gnjilanu.

Medžide Šaćiri, šef porodilišta, Hamide Zećiri, lekar u porodilištu i Vjolca Kosumi, dežurni lekar, optužene su od strane Osnovnog tužilaštva u Gnjilanu, Odeljenje za teška krivična dela 18. maja 2016, zbog toga što nisu pružile medicinsku pomoć́ zbog čega je pokojnica doživela hemoragični šok. Međutim, godinu dana kasnije, 31. maja 2017, Osnovni sud u Gnjilanu oslobodio je sve tri, sa obrazloženjem, da optužbe „nisu utvrđene”. Arbenitina smrt podstakla je demonstracije građana u Gnjilanu, povodom obeležavanja prve godine od Arbenitine smrti.

O reproduktivnim i ljudskim pravima žena

Smrti majki, tako veliki problem u kosovskom zdravstvu, nije rešavan od 2009. godine kada je prijavljen najveći broj smrtnih slučajeva majki; 12 smrti. Međutim, svako ulaganje u ovom pravcu ide veoma sporim koracima.

Najniža smrtnost majki beleži se u zemljama  Evropske unije gde prosečna stopa smrtnosti iznosi 8 slučajeva na 100.000 rođenih. A u zemljama poput Finske ili Švedske ta stopa je još niža, sa 3 ili 4 smrti na 100 000 rođenih.

Miran Vatovec, službenik za politike koji prati politike zdravstvene zaštite iz političke perspektive u Kancelariji Evropske unije na Kosovu, rekao je za BIRN da je pitanje smrti majki na Kosovu više pitanje politika i sposobnosti pružanja kvalitetnih zdravstvenih usluga.

On je rekao da je uloga Kancelarije Evropske unije na Kosovu i Komisije da sarađuju sa zdravstvenim vlastima na Kosovu kroz sprovođenje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP).

„Snažno ohrabrujemo vladu na Kosovu da stvori javno zdravstveno osiguranje, da uloži u elektronski zdravstveni sistem i pusti u funkciju javni zdravstveni fond. Iz zaključaka pododbora SSP-a svake godine se jasno vidi da su ti zahtevi i dalje otvoreni “, rekao je Vatovec.

Ali, pitanje smrti majki na Kosovu prevazilazi zahteve za postojanje istinskog zdravstvenog sistema.

Ali, kao što to pokazuju gorenavedeni slučajevi smrti majki, pitanje smrti majki na Kosovu prevazilazi zahteve za postojanje istinskog zdravstvenog sistema. Problem i dalje ostaje institucionalna neodgovornost i izrazita neosetljivost na to kako naše zdravstvene ustanove govore o njima čak i nakon što se dese smrti majki.

Prema ključnim činjenicama koje je pripremila Svetska zdravstvena organizacija može se zaključiti da se smrt majke može sprečiti, da se 94% svih smrti majki dogodi u zemljama sa malim primanjima i da odgovarajuća institucionalna nega pre, za vreme i posle porođaja može spasiti život žene.

„Postoje ljudi na funkcijama odlučivanja koji život žene ili majke ne vide kao vredan”, rekla je Nimani-Mujaj, naglašavajući potrebu da kao prioritetno pitanje, žene i muškarci zajednički razgovaraju o zdravlju žena.

„Na nama je kao ženama, zajedno sa muškarcima, da to pitanje pokrenemo  jer je i jedan izgubljeni život previše za sve nas”, rekla je ona.

Savet za ljudska prava Ujedinjenih nacija ističe smrtnost majki kao pitanje vezano ne samo za nivo razvoja zemlje, već i za ljudska prava. Odgovornost se, kao suštinska, ali zanemarena strategija za spašavanje života majki i novorođenčadi, smatra ključnom u ciljevima Globalne strategije za zdravlje žena i dece 2016-2030; koja predstavlja smrt majki (i novorođenčadi) kao predupredive.

Povezujući odgovornost sa ljudskim pravima, Komisija UN-a za informisanje i odgovornost za zdravlje žena i dece je izgradila okvir odgovornosti koji se posebno usredsređuje na tri osnovna prava, pravo na zdravlje, pravdu u ostvarivanju ovog prava i rodnu ravnopravnost.

Pravo na pristup zdravstvenoj zaštiti i delotvorna pravna zaštita prava su zagarantovani Međunarodnom konvencijom Ujedinjenih nacija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (eng. CEDAW).

Kao jedini sveobuhvatni međunarodni ugovor koji garantuje ljudska prava žena, u kontekstu reproduktivnih pitanja, u mnogim zemljama sveta, CEDAW se bavi smrću majki i poziva vlade na odgovornost za nedostatak pristupa nezi i zdravstvene politike koje redovno zanemaruju ljudska prava žena.

2011. godine, CEDAW je proglasio odgovornim države Brazil i Peru u  slučaju Alyne da Silva Pimentel, Afro-Brazilke koja je preminula kao posledica komplikacija tokom trudnoće, propraćenih nedovoljnim i slabim medicinskim lečenjem.

Ova Konvencija se na Kosovu mora primenjivati direktno kroz Ustav Kosova i kao drugi sporazumi ili instrumenti koji se odnose na ljudska prava i slobode „ima prioritet u slučaju oprečnosti sa odredbama zakona i drugim aktima javnih institucija”.

BIRN je kontaktirao Udruženje lekara da bi zatražio odgovor o merama koje se preduzimaju u vezi sa medicinskim osobljem u datim slučajevima.

Udruženje se između ostalog bavi opozivom akreditiva onim lekarima, čije su postupanje i praksa u suprotnosti sa zakonom, ali uprkos  naporima BIRN-a, odgovor nije dobijen.

Sa druge strane, u domu porodice Redžahmetaj u Isniću, Dečani, jasno ističu da sa lekarom koga smatraju odgovornim nemaju ništa lično, već žele profesionalnu odgovornost, porodica se nada da će pravdu dobiti u institucijama zemlje.

„Želimo da se ovaj slučaj više nikada ne ponovi. I želimo da doprinesemo ovom pitanju “, u zaključku iznosi Hajdar.

Izrada ove publikacije omogućena je podrškom Evropske unije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Shqipe Gjocaj i ni na koji način ne oslikava stavove Evropske unije ili BIRN-a i UNK-a.