Kukavičje gnezdo sa psihološkinjom Simonom Đurović: o porodičnim odnosima, kovidu i bebama

U najnovijoj epizodi potkasta Kukavičje gnezdo, psihološkinja Simona Đurović priča o tome da li veruje da kovid 19 stvarno postoji, kako da se ukućani bolje slažu u doba pandemije i kada bebe počinju da budu svesne svog postojanja.

Pored višegodišnje privatne prakse u sferi psihoedukacije, zaposlena je i kao supervizorka u Centru za socijalni rad Zubin Potok.

Na pitanje domaćina Stefana Veljkovića – Zašto ljudi ne veruju u kovid? – psihološkinja Simona Đurović odgovara vrlo konkretno:

„Pandemija je počela da nas kontroliše u mnogim segmentima. Ograničena nam je sloboda kretanja, promenjen je način komuniciranja. Ne možemo da održavamo socijalne kontakte onako kako smo navikli. Zabranjeni su nam dodiri i poljupci. Sve to stvara utisak da neko želi da vas kontroliše. Ljudi u takvom situaciji – normalno – pružaju otpor, ne žele da budu kontrolisani.

„Onda se, kao revolt, javlja ta sumnjičavost, odnosno da li u pozadini stoji nečija želja da svetom vlada, da ga kontroliše na način koji njemu odgovara i da ga oblikuje na način na koji on želi.“

Na talasima istog konteksta, gospođa Đurović se dotiče straha ljudi da se upuste u nešto novo:

„Iz mog dugogodišnjeg rada sa klijentima, znam da će ljudi pre da izaberu poznatu stvar, ma koliko ona bila loša, nego da se upuste u nešto što je nepoznato, a otvara možda mogućnost da bude puno kvalitetnije i puno bolje. Usled tog straha, oni se vraćaju u sigurnu, koliko god lošu sredinu, ali onu koja je njima poznata.“

Pričajući o tome da li je pandemija pogoršala ili poboljšala odnose u porodici, psihološkinja Simona Đurović kaže da je pandemija dala mogućnost porodici da se organizuje na nov način.

„Prinuđeni smo da boravimo više zajedno, da provodimo više vremena sa svojim članovima porodice. Dala je šansu da se neki odnosi repariraju, da se poprave, da postanu bolji, da se uputimo jedni na druge, da više slušamo jedni druge. Isto tako, pandemija je dala priliku da loše stvari eskaliraju, da postanu još gore. To je naročito slučaj sa nasiljem u porodici, gde se desila strašna situacija: žrtve nasilja su ostale zatvorene i bile prinuđene da žive u istom okruženju – zlostavljač i žrtva.

„To je bilo strašno iz dva aspekta: prvi je što je zlostavljaču data mogućnost da razvije nove načine kontrole, nasilja, svega, a žrtvi da produbljuje svoj osećaj bespomoćnosti, da vidi da je sada u situaciji koja je, maltene, bezizlazna.“

Na pitanje da ponudi savete za bolje funkcionisanje porodice i za kvalitetnije slaganje ukućana, gošća nove epizode Kukavičjeg gnezda kaže:

„Moramo da imamo razumevanja da niko od nas nema ista interesovanja. Ono što vas zanima ne mora nužno da zanima i mene. Ako ja vama dam slobodu da se vi malo bavite sobom i svojim interesovanjima, vi meni uzvratite na isti način, tu neće doći do prevelikih trzavica. Trzavice uvek dolaze u onoj situaciji kada neko, u partnerskom odnosu, pokušava da dobije primat, da se sve radi onako kako on želi, da sve bude po njegovom. Naravno, druga strana se na to buni.

„U situaciji kada smo svi u kući, dobro je da imamo zajedničke trenutke. Rituali su odlični: da se u određeno vreme ruča, doručkuje, večera. Da legnemo u određeno vreme. Nema razloga da zbog krize sa koronom izazivamo krizu sa spavanjem. Imamo periode kada smo skupa, razgovaramo, pijemo kafu. I da imamo trenutke da se svako bavi onime što želi. To je okej.“

Kada su u pitanju navike dece, psihološkinja Đurović kaže da je dobro da decu od malih nogu uvedemo u navike, da imaju zaduženja kod kuće, kao što je iznošenje smeća ili stavljanje posuđa u mašinu. Prema njenim rečima, pogrešno je štedeti decu u pogledu kućnih poslova. „Kada budu odrasli ljudi, tada će sa lakoćom prihvatati ono što treba da se radi. Neće biti otpora. Svako daje svoj doprinos i mora da funkcioniše.“

Zadržavajući se na temi dece, domaćin potkasta je postavio pitanje o tome kada bebe postaju svesne svog postojanja, da li umeju da prepoznaju sebe u ogledalu, na šta je naša gošća odgovorila:

„To je razvojna stvar. To je proces. Detetu treba vremena da ono poveže lik u ogledalu sa sobom. To, otprilike, ide na sledeći način. Uglavnom, deca reaguju iznenađenjem. Ima i one dece koja se nasmeju, koja odmah misle da se tu nešto dešava, pa krenu rukicama da hvataju ogledalo. U tim početnim fazama dete ne doživljava sebe kao da se ono ogleda u ogledalu.

„Prvo misli da se radi o nekome drugom, pa čak ima i onih situacija kada dete pokušava da viri iza i da rukicama nađe onoga ko je iza. Ono nije na tom nivou svesti da zna da se radi o odrazu. Ono misli da je tu stvarno neko biće. Kasnije, kako protiče razvoj, kako se razvija mozak, dete počinje da povezuje sliku u ogledalu sa sobom. Tu su jako biti roditelji, jer govore detetu to si ti, ovo je tvoj nosić. Onda će doći do faze kada će dete shvatiti da je to njegova slika u ogledalu. Onda će krenuti ono famozno igranje sa ogledalom, jer može da bude nebezbedno.“

Pošto je u situaciji da često radi sa decom koja su zanemarena u svojoj porodici ili zlostavljana,  psihološkinja Đurović kaže i da je psihoedukacija vrlo važna. Tačnije, intervencija u početnim fazama razvoja deteta. Konstruktivno rešavanje sukoba, asertivna komunikacija i izbegavanje nasilja kada se desi neko nepoželjno ponašanje, to su glavne teme kojima se bavi u privatnoj praksi.

„Može da se radi i psihoterapija. To je nešto mnogo ozbiljnije. Zahteva dugotrajniji rad. I to, uglavnom, radim sa partnerima koji su se razveli i koji su dobili zajedničko starateljstvo ili je jedan od roditelja određen za staratelja, a drugom je određen način kontaktiranja sa detetom. Iako je razvod fizički, faktički završen, on se, zapravo, nije završio – jer se borbe preko deteta nastavljaju. Onda radim sa njima psihoterapiju, pokušavam da prekinem taj trougao, da im osvestim to da oni, u stvari, pokušavaju da naplate jedni drugima preko deteta za nešto, da se osvete. I da to nije korektno.

„Njihov zajednički interes je jedno srećno dete, bez obzira da li su roditelji u braku ili ne. To često njima kažem: ’Razveli ste se kao partneri. Kao roditelji, nemate dozvolu da se razvedete. Ostaćete roditelji tog deteta dokle god ste živi, pa čak i posle smrti. Ono će da kaže to mi je bio otac, to mi je bila majka.’“

U mesecu kada je snimano ovo izdanje potkasta Kukavičje gnezdo, psihološkinja i supervizorka Simona Đurović obeležila je dvadesetogodišnjicu rada u oblasti socijalne zaštite.

Na osnovu tog iskustva kaže da žene mnogo lakše dolaze na psihoterapiju, nego muškarci. „Muškarci imaju neki otpor. U mojoj sredini ima toga (toksičnog maskuliniteta) zbog toga što ja radim u ruralnoj sredini. Tu je još uvek patrijarhat na snazi. Sramota je da razgovaraš sa psihologom, pogotovu sa psihologom ženom. Ima toga da oni ne veruju u to, da ne daju šansu, imaju predrasude, stereotipe. Šta će meni, ja sam sam sebi psiholog, mogu bolje.

Iako napominje da svaki čovek ima neke mehanizme da sam sebi pomogne, da se usavršava i slično, ona ipak naglašava da teži problemi – poput kockanja i zloupotrebe alkohola – moraju da se reše u razgovoru sa psihologom.

Na poslednje pitanje u novoj epizodi Kukavičjeg gnezda, o tome da li su ljudi više emocionalna ili racionalna bića, da li svoje odluke više zasnivamo na osećanjima ili zdravom razumu, psihološkinja Simona Đurović odgovara na sledeći način:

„Mi smo i jedno i drugo. Inteligencija je kompleksna stvar. Ako svoje shvatanje o tome zasnivate samo na proceni koeficijenta inteligencije (IQ), videćete da to ne pije vodu. Čak i da postignete neki veliki rezultat na tom testu – a i dalje ste neuspešni u životu, u braku, ne možete da pronađete partnera – onda otvaramo polje emocionalne inteligencije.

„Šta je ono što nas čini uspešnim? To, sigurno, nije samo ono s čime smo se rodili, onaj genetski, kognitivni potencijal. Ta svest o sebi, o svojim osećanjima, samokontrola, način da upravljamo njima… onda empatija, način da razumemo drugoga, način da održavamo odnose sa drugima – to nas čini ovakvim čovekom kakvi jesmo. Jedno bez drugog ne može.“

Ovo je peta epizoda potkasta Kukavičje gnezdo, koji se snima u prostorijama Lokalne inicijative LINK u Severnoj Mitrovici.